Štednja

Dragi čitatelji,

danas ćemo malo o štednji.  Pa moramo, jer u banani smo, što bi rekao Ivo Sanader. A i štednja je zbilja jedna mudra stvar. Na temu štednje ima razno raznih krilatica od kojih svaka nosi poneku lijepu poruku. Recimo: Tko štedi – više vrijedi ili Zrno do zrna….
Valja nam dakle  štedjeti. Ali, kako štedjeti? Gdje štedjeti? Zna se! Velike dnevne novine javljaju: Manje potrošili na obrazovanje nego na cigarete. I u podnaslovu piše: Alkohola, duhana i telefona ne odričemo se ni u kakvoj krizi, njihov udio u potrošnji je uvijek sličan, i kod siromašnih i kod najbogatijih.
 

Statistika kaže da je prosječan hrvatski građanin u 2009. godini potrošio 7,29 % ukupne osobne potrošnje na alkohol i cigarete, dok je za obrazovanje izdvojio 3,11 %.  No ohrabruje podatak da se prethodne, 2008.  godine još više pilo i pušilo (7,47 %) a još manje učilo (2,73 %). Zadatak otvorenog tipa bi glasio ….
Kad je riječ o štednji, evo dragi čitatelji dviju pričica koje govore o našem, prosvjetarskom doprinosu:

Priča 1.

Opet neka pobuna na Normalinoj Listi.  Zakuhala ju kolegica Z. M. koja piše: Molim Vas lijepo, obratite pozornost na broj učenika pozvanih na županijsko natjecanje u matematici u Sisačko-Moslavačkoj županiji. Taj je broj ukupno (i za osnovne i za srednje škole) 45. Katastrofa! Za osnovnu školu bi to po razredima, od 4. do 8. izgledalo ovako: 5+4+6+6+5 = 26.

Listaši su ogorčeni, nude razna rješenja: Jedni bi sami snosili troškove svojih učenika, drugi predlažu da se prosi pred zgradom Županijske skupštine u Sisku („valjda bi se nešto skupilo za dva-tri dana“), treći misle da bi možda mogli priskočiti poduzetnici. Samo bih podsjetio. Kada je riječ o Sisačko-moslavačkoj županiji ista je to ona županija na koju se digla dreka zbog silne rasipnosti njene društveno-političke vrhuške.
U ime štednje Država je ukinula i Regionalna natjecanja iz matematike. Odlučeno je da se učenici 5. i 6. uključe u državno natjecanje. No to je znatno manje od broja učenika ovih razreda koji su se dosad natjecali na Regionalnim natjecanjima, a učenicima 4. razreda (podsjetimo, takvih je u Sisku svega 5) županijsko je natjecanje jedino izvan njihove škole.
Hej, ljudi, zaboravljate da smo u banani.

Priča 2.

I ova je priča potekla s Normaline liste. Ispričao ju je kolega Željko K.  U koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog  nakon više od godine dana priređena je svečanost promocije 894 (riječima: osam stotina devedeset i četiri) prosvjetnih djelatnika u zvanja mentora i savjetnika. Ljudi se dotjerali pa se iz Imotskog, Čakovca, Županje, Bibinja i odakle sve već ne,  zaputili u Glavni Grad kako bi primili priznanje za svoj rad.  Za veliku većinu njih taj je događaj jedan od najvećih u životu. I sad zamislite, ako je planirano na svakog čovjeka u toj traci potrošiti 15 sekundi, onda bi to bilo 13 410 sekundi ili gotovo 4 sata. Ne znam je li to toliko trajalo, ali kolega Željko kaže kako su ljudi napuštali dvoranu na sat ili dva i odlazili do kafića u prizemlju. Zar sve to sliči na neku svečanost? Zar se tako dodjeljuju priznanja?
Ali, čini se da kolega Ž. nije svjestan činjenice da smo u banani i da se mora štedjeti. Evo ja predlažem sljedeću promociju za pet godina u zagrebačkoj Areni, a onda onu iza nje nakon 10 godina na stadionu u Maksimiru. Vjerujem da će do tada biti izgrađen. Pa nećemo valjda i na tome štedjeti.
I na samom kraju bih dodao: Ovaj je broj MiŠ-a dobrim dijelom popunjen izvješćima s raznih slobodnih i inih aktivnosti naših vrijednih nastavnika. Tu nema štednje. „Nitko me tako malo ne može platiti koliko mnogo ja mogu raditi“, stara je prosvjetarska krilatica.

Srdačno vaš

Branimir Dakić